U zbirci eseja koji se bave pitanjem mogućnosti očuvanja individualnosti i kompleksnosti u masovnoj kulturi autor Jonathan Franzen u dominaciji “retorike optimizma” prepoznaje središnji problem suvremene literature i kulture općenito. Retorika optimizma izraz je osnovne laži – koja je nužna za opstojanje svakog uspješnog režima, ukljužujući i sadašnji vladajući režim tehnokorporativizma – laži da je taj sustav donio bolji svijet. Ono što vrijedi za suvremenu literaturu, čiju vrijednost Franzen stavlja pod znak pitanja, vrijedi i za veliki dio suvremene arhitekture koja je danas osobito često publicirana, te posljedično već prepoznata kao koncept projektivne prakse.